Naziv originala: Qīmatu al-tārīh
Autor: prof. dr. ‛Imād al-Dīn Khalīl
S arapskog jezika preveo:
Mohamed-Suleyman Tadefi, prof.
Na kraju sūre Yūsuf nalazimo ovaj ājet: U kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Qur’ān nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljenje, i objašnjava sve, i putokaz je i milost naroda koji vjeruje.[1] Evo nas, dakle, pred saradnjom s povijesti, sa svime što ovaj dio spoznaje o njoj uslovno obuhvata. Spominjanje povijesti iz qur’ānske perspektive ima za cilj uzimanje lekcije, tj. traženje suštine i pouke. To je govor upućen oštroumnima, sposobnim da dokuče pouku, okoriste se njome u životu te planiraju svoju budućnost, a nije za koristoljupce, pristrasne i hirovite. To je, također, i pripovijest koja nosi potpunu vjerodostojnost proizašlu iz Allahovog znanja, kojeg On nikada uzalud ne daje i obaviješten je svemu. Dakle, povijest nije samo pretpostavljanje, niti predrasuda i nagađanje kao što je to slučaj u mnogobrojnim povijesnim djelima.
Kad bismo iščitali Časni Qur’ān u cijelosti našli bismo da Allahova knjiga posvećuje mnogo prostora, skoro pola Qur’āna, istinitim pričama iz prošlosti, tj. povijesti. Kazivanja o vjerovjesnicima, šehidima, dobrima, potom priče o narodima, pokoljenjima, društvima i naseljima te o seriji duge borbe između istine i lažu su, sveukupno, povijesni događaji koji nadopunjavaju ovaj dio spoznaje i detaljnije pojašnjavaju. Qur’ānsko tretiranje povijesti, poštovana braćo, poprima različite oblike koji se, između izravnog prikaza i pripovijedanja, bave brojnim ljudskim zajednicama i mnogobrojnim povijesnim predanjima koja određuju čovjekovo kretanje u vremenu i prostoru. Onim ajetima i odlomcima iz Qur’āna o kojima su nam mufessiri govorili u djelu Uzroci Objave, koji dolaze odmah nakon mnogobrojnih hronika događaja, mogli bismo, sve više i više dobiti uvid u velike dimenzije prostora koje Časni Qur’ān daje povijesti. Veliki broj qur’ānskih sūra i jasnih ajeta su upućeni kao opomena čovječanstvu od strane Božijeg poslanika, a proizilazi od ispitivanja i razmatranja povijesti. Najukorjenjeniji i najutjecajniji poziv savremenih mislilaca jeste onaj u kojem nam se govori o upoznavanju s stanjima i kretanjima čovječanstva u sadašnjem i kasnijem vremenu. Ako se osvrnete na neprestana evropska iskustva na misaonom i životnom polju vidjeli bi ste kako je u povijesti duboko ukorijenjeno proučavanje obrazloženja, dokaza i potvrda usmjerenih prema najčešćem obliku koji je u skladu sa zahtjevima (nastojanjima) kretanja čovječanstva k budućnosti. Iskustvo francuske revolucije, njemačkog militarizma, utopističkog i marksističkog socijalizma te sadašnjeg novog svjetskog poretka jeste samo dokaz povezanosti između savremene misli i empirije te promatranja povijesti. Kroz vaše čitanje Allahove knjige primijetite kako se ruše zidovi između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kako se međusobno susreću zemaljsko i nebesko vrijeme, Priča o stvaranju i Dan polaganja računa… u važnom trenutku u kojem počinje kretanje povijesti. To je jedinstveno kretanje u kojem se ne odvaja vrijeme od vremena niti mjesto od mjesta, gdje se javljaju pravila i rješenja intriga koja su potrebna radi razumijevanja toka života i egzistencije i gdje se formiraju životni putevi i sudbine.
Na vama je, draga braćo, da nakon svega ovoga sebi predstavite dalekosežnu vrijednost Allahove knjige i sunneta Poslanika Muhammeda (s.a.w.s.) za ukazivanje na događaje iz prošlosti, tj. povijesti.[2] Interesovanje za povijest ne treba biti nikako usmjereno sāmo prema studiranju i sticanju diplome ili kakvoj poslovnoj garanciji, kao što se to dešavalo i dešava tokom zadnjih decenija. Također, ne treba biti jedina prilika koju čovjek daje sebi radi uživanja ili provođenja slobodnog vremena kao što to mnogi smatraju, a da ne govorimo o tome da interesovanje za povijest nije samo pokušaj ovisnosti o slavnoj prošlosti, zanemarivanja ili, drugačije rečeno, bježanja od izazova sadašnjosti i zahtjeva budućnosti. Ovakva greška se praktikuje, što je veoma žalosno, na široko i u vrijeme imperijalističkih napada, tako da je musliman okrenuo leđa obaveznom suprotstavljanju tome. Okrenuo se slavnoj prošlosti i njenom sjaju slaveći je u pjesmama, te ispravljajući u njoj samoj nedostatke od čega nema koristi.[3] Povijest je samo pokušaj traženja suštine, radi otkrivanja našeg izgubljenog identiteta u današnjem svijetu, zatim radi utvrđivanja svojstvenosti i udubljivanja u sličnosti i karakteristike dalekih vremena. U nekom obliku je i pokušaj prisvajanja blistavih predmeta i ljudskih darova te kulturnih dobara radi ponovnog dobijanja samopouzdanja u trenucima sadašnje kulturne borbe, u kojima je svojevrstan teret na narodima i pokoljenima, a to se može naći u mnogim gradovima Zapada. Nasuprot je stanje rijetkog pritiska i gubitka atmosferskog balansa koje u nizinske oblasti donosi vjetrove orijentaliziranja i evropeiziranja i njihovu uragansku razornost.
Usprkos svemu ovome mi nalazimo većinu studenata povijesti na našim univerzitetima kako su zaokupljeni, na veliku žalost, problemom nepotpunog shvatanja drugih odjela i specijalizacija. Na univerzitetima u naprednim zemljama nalazimo studente povijesti koji uživaju najveće povjerenje, ambicije itd., jer su se specijalizirali za jedan od najznačajnih i najaktivnijih odjela ljudske spoznaje.
Dobro znate kako su mnogi zapadni lideri, njihovi političari i mislioci, koji su čuvari osjetljivih tokova života, završili studij povijesti. Isto tako, neki od vas se još sjećaju one debate koja se zbila pedesetih godina XX stoljeća između poznatog britanskog historičara Arnolda Tvinbija i izraelskog ambasadora u Kanadi.
Pomenuti ambasador se pozivao na povijesno pravo Jevreja na Palestinu, izjasnivši se spremnim da potvrdi svoj stav svakome ko je zainteresiran za diskusiju. Tvinbi je to prihvatio i ušao je sa njim u raspravu koja je trajala više od tri sahata, okončavši se s opširnim iznošenjem ambasadorovih argumenata, jednog za drugim. Poznavanje povijesti jeste upravo ono što je ambasadora navelo na izazivanje, i što je potaknulo Tvinbija da mu odgovori znajući unaprijed da ima dokaze.[4]
Naši pradjedovi su povijesti nadjeli ime Otac nauka, jer su dobro znali da spoznaja povijesti traži poznavanje većine drugih ljudskih saznanja, pošto je povijest, zapravo, tok života sa svime što život od spoznaja i iskustava obuhvata.[5]
Tokom dugih decenija, preci su u našim domovima činili su grešku time što nisu ukazivali svojim potomcima na važnost poznavanja povijesti, nego su kod sebe usadili potcjenjivački pogled na povijest i na većinu drugih oblasti humanističkih nauka, radi toga da ih usmjere ka jednostavnijim naučnim oblastima za koje su vjerovali da će, u budućnosti, imati garantovati visoki životni standard te ugledan položaj u društvu.
Mi uopće ne ukazujemo na muslimane, oni mogu sa potomcima svojim činiti šta hoće. No, obraćamo se islamistima kojima se stavlja u dužnost da obrate veliku pažnju posebno na povijest, i da svoje potomke podstiču na korist od postizanja fakultetske spreme, kako bi bio dovoljan broj eksperata u ovoj oblasti nauke, spremnih da se suoče sa glavnim kulturnim izazovima i povijesnom pozadinom. Čuveni francuski historičar Anri Krusije je, prije nešto više od pola stoljeća, napisao odlikovano djelo Stanje povijesti[6] u kojem je pokušao izvršiti detaljno proučavanje evropske (kršćanske) povijesti, i u kojem se, tražeći bit i značenje, bavio pozadinama slučajeva i događaja. Tek koliko mi trebamo pokušaje poput ovog koji se bave našom povijesti, istražujući trajno stanje, sposobne da stignu do samog središta vremena te u budućnost, a radi vraćanja forme s kojom bi se ljudski ciljevim i njihovi interesi približili kroz izvanrednu i sjajnu ideju s kojom je Islam došao.
Povijest nisu, kao što se to većini čini, samo ratovi i savezi niti vladarske dinastije, od kojih neke padaju, a druge se uzdižu. Ona je prije svega poznavanje kulture, projekat saradnje sa čovjekom, te prilika za ispitivanje sposobnosti ideologija i religija da se ostvare u vremenu i prostoru, a i utvrdi njihova realnost i vjerodostojnost.
Naša povijest se odlikuje (s) postojanjem stvarnog odraza utjecaja Islama, sposobnošću ove vjere da ponovo formira oblik uma i svijesti, programiranjem pojava, stvarnosti i stvari, stavljajući ih sve u željeni sklad koji je jedan od temeljnih ciljeva ove vjere koja ima za cilj da učini da se čovjek i svijet sa svim svojim pulsevima, kretanjima i informacijama okrenu Jednome i Jedinom Allahu (dž.š.). Učenje povijesti postaje jedna od potreba, jer se ideologija ne kreće u praznom. Potreban joj je prostor u kojem će se obrazovati i manifestirati svoju moć da se konkretizira u stvarnosti. Tako povijest postaje ogledalo u kojem se reflektira stanje Islama na stranicama svijeta, bilo u jednom ili drugom stepenu.
Karaketristike humanosti u islamskoj civilizaciji
A sada se želimo pozabaviti civilizacijskom dimenzijom naše povijesti, ili tačnije rečeno istraživanjem ljudskih specifičnosti u ovoj civilizaciji. To su specifičnosti koje su protkane Islamom i koje daju obrazloženje i poticaj ka vraćanju pokušaju da se islamska civilizacija još jednom razvije. To vraćanje se, istina, javlja kao ljudska potreba za dodatnim civilizacijskim planom kojeg, danas, prave islamisti. Vidimo čovjeka iz savremenog materijalističkog društva, koji se skoro pa ugušio i nestao, nailazeći iz dana u dan na pritiske i odbijanja, što ga sve više i više distancira od sopstvene ljudske prirode. On osjeća potrebu za vraćanjem svojoj ljudskoj formi. Savremena povijest jeste vrijeme tehnološkog uzdizanja Zapada, naprednog saobraćaja i puteva te materijalističkog sistema. Međutim, ona je i vrijeme čovjekovog poraza, njegovog pada i minornosti spram samoga sebe, društva i Boga. Predvodnici zapadne misli još uvijek govore o ovome. No, nema prostora da navedemo njihove riječi i djela. Dovoljno je da spomenemo neka od imena, poput Arnolda Tvinbija, Marsela Bovazara, Kolina Vilsona, Bernarda Šoa, Osvalda Špenglera, Eriha Fröma, Sigrida Hoenkea, Lore Fakliri, Dupoa, Leopolda Vajsa, Rože Garodija, Morisa Bokaja, te neke od novih mislilaca poput Arnaldiza, Gambija i drugih.[7] Gdje su sada, kao primjeri, pobjede Hanibala, Senheriba, Kambiza, Aleksandra Makedonskog, Julija Cezara, Atile, Džingis-kana i Hulagua? Gdje je ekspanzija Napoleona Bonaparte, Hitlera i Musolinija? Gdje je taj neskriveni britanski imperijalizam? Gdje su sad francuske kolonije i njene zastave koje su se vijorile na vrhovima svijeta? Gdje su španski i portugalski posjedi? Gdje je Sovjetski Savez koji je pod okriljem zakona maštao o povijesnom pokretu koji bi neibježno zavladao svijetom? Sve je ovo bilo i prošlo, a ostala je samo pobjeda koju je Islam donio, jer je bila bazirana na Allahovoj riječi. Ona je sebi za cilj uzela oslobođenje čovjeka od svakog oblika tiranije, idolopoklonstva i pljačke.
Postoji fenomen ophođenja sa „drugima“ koji predstavlja drugačije gledište u vezi s pitanjem pobjede, a kojem ćemo se posebno posvetiti, jer se dotiče slučajeva od velike važnosti u sadašnjem trenutku, poput novog, jedinstvenog, svjetskog poretka i dvosmislenosti ljudskih prava. Ipak, prije ćemo izvesti ocjenjivanje nekoliko sličnosti i drugih podataka o ljudskoj dimenziji u današnjem civiliziranom vremenu.
Postoji nešto što se zove islamska Internacionala kojoj je povijest bila svjedokom. Ona je svakom narodu i društvu, koji je ušao pod okrilje Islāma, dala priliku za život, sigurnost i izražavanje. Prilika je bila otvorena čak i slugama i robovima da izdignu vrha i da oblikuju državu,a dogodila se radi toga da se nemuslimanima u islamskim zemljama dadnu njihova legitimna građanska i vjerska prava. Nema jevreja, kršćanina, vatropoklonika, budiste ili sabejca koji ispred sebe neće naći otvoren put ka izražavanju svog bića, prakticiranju svoje vjerske slobode i preuzimanju posebnog mjesta u društvenom životu ili u vlasti i ekonomiji.
Islamska Internacionala je otvorena i prema drugim oblicima rasnog, vjerskog, sektaškog i klasnog pluralizma, te ne podiže nikakvu pregradu između bilo čega od navedenog. Ona se po svojoj osnovi razlikuje od marksističke Internacionale koja se u početku, na osnovu strogih zakona teoretizacije, zalagala za ukidanje raznolikosti, ustanovljenje obavezne unije koja je kasnije potvrdila svoju neispravnost i nemogućnost ostvarenja u povijesti.[8] Dovoljno je samo baciti pogled na mapu Sovjetskog Saveza pred Perestrojku, te povećano odbacivanje marksističke Internacionale od strane grupe nacija i naroda koje pripadaju raznoraznim korijenima i sredinama. Kompariranjem ovoga i onoga čemu je svjedočila islamska povijest, a to je čvrsta heterogena teritorijalna postojanost u okviru jedinstva islamskog svijeta sa svojim dobrobitima i zajedničkim ciljevima, proizilazi islamsko rješenje ovog problema.
Naše civilizirano doba je oblikovalo jednu vrstu društva kojem nisu svjedočila niti će svjedočiti ostala društvena iskustva u prošlosti i sadašnjosti. Ovo nisu samo obične riječi nego je to sasvim sigurno, na osnovu jasnih brojčanih i statističkih svjedočanstava. Islamska društva, čak i sa političkim, vojnim i kulturnim previranjima, jesu društva sa najmanje odavanja narkoticima, pušenja hašiša, opijuma i drugih narkotičkih sredstava, društva sa najmanje tjelesnih nastranosti, razorenih porodica i pokušaja samoubistva, sa najmanje nepristojnosti, prostitucije i prekršenja zakona, društva sa najmanjim procentom zločina, a isto tako i sa najmanje pesimističnih pogleda na život i potcjenjivanja perspektive postojanja, a koji su ponekad, u povijesti čovjeka, dovodili i do odbacivanja svih civilizacijskih, duhovnih, društvenih i vjerskih institucija.
To je civilizacija koja reflektuje položaj monoteističkog vjerovanja na nivou spoznajnog i etičkog. Isto tako, u sebi sadržava stanje konačnog balansa između dualizama koji se međusobno bore i sukobljavaju u većini drugih društvenih i civilizacijskih iskustava, a koji se ovdje u islamskoj civilizaciji susreću i izmiruju: revelacija i egzistencija, vjerovanje i razum, skrivenost i spoljašnost, prisutnost i odsutnost, tijelo i duh, sudbina i sloboda izbora, potreba i ljepota, priroda i njena okolina, zemlja i pokret, dobit i vrijednost, individualnost i kolektivnost, pravda i sloboda, uvjerenost i iskustvo, jedinstvenost i raznovrsnost, zasićivanje i umjerenost, uživanje i disciplina, postojanost i razvitak, dunjaluk i aḫīret, zemlja i nebo, te prolaznost i vječnost.
To je vrijeme ispunjeno kulturnim stvaralaštvom, kontinuiranim radom i ustrajnošću pri istraživanju, napretku, shodno hadisu Muhammeda (a.s.) u kojem kaže: Kada se približi vrijeme Sudnjeg dana, a kod nekog od vas bude u ruci mladica (palme) neka je zasadi, prije nego Sudnji dan nastupi. Imat će za to nagradu.[9], dok u drugom hadisu stoji: Allah, doista, voli kada neko od vas radi. Pa, neka ga (posao) kvalitetno uradi.[10] I većina qur’ānskih ajeta je o čovjekovom namjesništvu na Zemlji i čovjekovom korištenju svijeta radi udovoljavanja sopstvenim željama i sposobnostima.[11] Ova civilizijacija će doći, vodeći se gore navedenim, do pronalaska laboratorijskih instrumenata i postavljanja prvih temelja za tehničku nauku ili tehnologiju.
Usljed povezanosti civilizacijskog dostignuća i vjerske perspektive, musliman je pokušao, iskreno, prenijeti svoje znanje i otkrića na čovjeka gdje god se on nalazio. Odbacio je od sebe egoizam i monopol na znanje kojeg su Zapadnjaci prakticirali i još uvijek prakticiraju tješeći se svojim precima Grcima i njihovim mitološkim simbolima. Otvorio je svoja prsa, um, vrata, institute i univerzitete tragaocima za znanjem, bez obzira na to ko su, odakle dolaze i koje su vjere. Svjedoci toga jesu andaluzijski univerziteti u Kordobi, Granadi i Sevilji na koje su dolazili kršćanski svećenici da uče te, isto tako, čuveni brod teretnjak kojeg je poznati arapski moreplovac Ahmed ibn Māğid poklonio portugalskom istraživaču Vasko da Gami koji je, izgubljen, plovio morima i zaljevima u potrazi za putem kojim bi se stiglo u Indiju.
Islam i ophođenje sa drugima
Sada se želim malo zaustaviti kod pitanja ophođenja sa drugima a koje danas oblikuje jedan od najprisutnijih problema do sada, kao što je, nedavno, potvrdilo bosansko iskustvo. Odbrat ću jedan događaj iz perioda poslanstva Muhammeda (ṣ.a.w.s.), drugi iz perioda pravednih halifa, a treći iz perioda krstaških ratova.
Odmah nakon pobjede na Hajberu, 7. godine po Hidžri, muslimani pobjednici su se domogli spisa drevne knjige, s kojom došli Allahovom poslaniku (s.a.w.s.). S njom je pobijeđeni protivnik imao šansu da je legalno ili nelegalno upotrijebi za uništavanje Islama i muslimana kao i za ubistvo njihovog Poslanika (a.s.) i uništenje njihove države. No, Muhammed (s.a.w.s.) je Jevrejima odmah vratio spise bez da im je naškodio.
Izrael Volfenson, jevrejski istraživač iz Egipta, u magistarskom radu na temu jevrejsko-muslimanskih odnosa na arabijskom polutoku, s divljenjem ukazuje na ovaj događaj, i kaže: Jevreji još uvijek upiru prstima na velikodušnost Poslanika Islama i njegovo smirivanje svakog pokušaja raspirivanja rasne netrepeljivosti, dok je kršćanstvo u cijeloj svojoj povijesti činilo sve da svoje protivnike eliminira.[12] Uporedimo ovo s onim što su inkvizicijski sudovi i katolička crkva na području Andaluzije u vrijeme trijumfa Ferdinanda i Izabele i pada Granade, koja je bila posljednje muslimasnko uporište u Španiji, uradili islamskoj zaostavštini. Izdavali su dekrete o sakupljanju te zaostavštine, vjerske ili neke druge. Zatim su je na glavnim trgovima u Kordobi, Sevilji, Toledu i Granadi skupljali u hrpe i palili pred kršćanskim pukom koji je pozivan da prisustvuje jednom od vjerskih činova.
Postoje statistički podaci koji pokazuju da je od ove zaostavštine, koja je brojala blizu 800.000 spisa, oko 8000 ostavljeno na kupoli Eskoreala u Madridu. Tu ih je zahvatila vatra i izgorjelo ih je još 6000, tako da je danas ostalo skoro 2000 rukopisa iz te plodne zaostavštine koja pokrivala i druge oblasti ljudske i naučne spoznaje.[13]
Danas se španski istraživači kaju zbog onoga što su njihovi preci učinili, no bilo je veoma kasno za to. Njihovi preci su, usljed neobuzdanog slijepog fanatizma, prokockali priliku da se okoriste navadenom zaostavštinom i da prije Engleza, Francuza i Nijemaca preuzmu inicijativu u progresivnom naučnom pokretu
U periodu vladavine pravednih halifa (Allah bio zadovoljan njima) osvajačke snage su odlazile na ratišta noseći stroge naredbe od halife da ne varaju, pale niti razaraju. Zatim, da ako budu nailazili na monahe koji su se izolirali u svojim samostanima ne prestrašuju niti vrše nasilje nad njima. To su odredbe u kojima se zabranjuje ubijanje civila i maltretiranje žena, starijih ljudi i djece. Zabranjuje se i sječa stabala i uništavanje usjeva i stoke. Ovo je u punom značenju riječi civilizovano ratovanje u kojem se treba čvrsto pridržavati vrijednosti Allahove vjere. Ne izvlačiti sablju, što je svojstvo nasilnih vlasti, na svakoga ko nije činio nasilje. Muslimani su dolazili kao oslobodioci, a ne kao ubice. Nasuprot ovom strogom i pravednom ophođenju sa ljudima, kada su u pitanju ratovanja u kojima učestvuju zemlje Zapada nalazimo prekoračenja svakog poštovanja prema ljudima i etičnosti. U tim ratovanjima cilj je ostvariti pobjedu, na bilo kakav način. Sjećate se šta je Amerika uradila Japanu i to nakon što se uvidjelo kako je moguće da je Japan, zbog svoje vojne strukture i reljefa, sposoban produžiti trajanje Drugog svjetskog rata za još nekoliko godina. Amerika je, ne praveći razliku između borca i civila, čovjeka, starca, djeteta ili žena i bez ikakvog poštivanja civilizacijskih normi, odlučila da bombarduje dva velika japanska grada Hirošimu i Nagasaki sa dvije atomske bombe. Preživjeli iz ta dva grada se još uvijek nose tragove od tog bolnog napada. No, to je samo jedno svjedočanstvo, od desetina njih, o ovoj tragediji.
Krstaški ratovi i ophođenje prema drugima
Postoji puno stvari i mnogo zaključaka koji bi se mogli kazivati o ovoj oblasti. No, ja ću se zadržati kod samo tri slučaja koji će možda biti dovoljni za logičko kompariranje radi utvrđivanja obima ljudske velikodušnosti pri ophođenju sa drugima. To je obim koji svoj recept crpi iz Allahove Knjige, učenja Božijeg Poslanika Muhammeda (s.a.w.s.) i tradicije predaka, a kojeg se ne može ograničiti ni vremenom niti prostorom.
Poznato nam je kako su krstaši ušli u Jerusalem[14] 492. godine po Hidžri, tj. 1492. godine, u svom prvom napadu kojeg su predvodili neki od velikih franačkih i normanskih junaka. Samo što su ušli u grad napravili su pokolj u kojem se broj žrtava, po latinskim navodima, kretao i do sedamdeset hiljada muslimana, od kojih većina nisu bili borci već starci, nemoćni, žene i djeca. Jedan od tih junaka, pod imenom Kosta, koji je svojim očima gledao pokolj, govori kako je franačkim konjanicima, koji su prošli ulicama Jerusalema, krv muslimana bila skoro do koljena.
Oko devedeset godina nakon toga, tj. 583. godine po Hidžri, Salāhuddīn al-Ayyūbī, odmah nakon bitke za Hittīn, uđe u Jerusalem kao oslobodilac. I šta se desilo? Ni latinske niti zapadne ispovijesti nisu zabilježile da je ubijen ijedan čovjek, akamoli žene, straci ili djeca. Dakle, Salāhuddīn se snagom vjere, svojom velikodušnosću i dobrotom izdigao iznad svog nefsa i pritisaka svojih drugova željnih odmazde. Izdigao se iznad bolnih uspomena ispunjenih krvlju, zvjerstvima i ubistvima, kako bi se, pomoću svojih velikih ovlaštenja, pozabavio suzbijanjem ubilačkog i osvetničkog nagona i njegovog širenja.
Salāhuddīn je primio franačkog kralja Gija de Luzinjana i sve njegove zapovjednike u svoj šator te ih je svojom rukom nahranio i napojio, dok je ono što je učinio krstaš-heretik Režinald Šatijon prešlo svaku ljudsku normu. Pao je na samo dno bijede kada je, iz svoje utvrde u Kirku, poslao vitezove da presretnu karavanu hadžija i iznenada je napadnu. No, otišao je čak i dalje od ovoga tako što se latio bezumnog pokušaja napada na Mekku i Medinu te iskopavanja Poslanikovog (a.s.) groba. Salāhuddīn se zakleo da će ga ubiti svojim rukama, ukoliko ga se dočepa. Allah je htio da se to i desi.
Evo nas pred dvije situacije koje u sebi nose potpuno jasan dokaz: krstaši ulazeći u Jerusalem vrše krvav pokolj nad stanovništom kojem je jedini grijeh bio što su druge vjere. A Salāhuddīn, oslobodivši Jerusalem, oslobađa svoje neprijatelje i daje im apsolutnu slobodu da odu gdje god požele, usprkos tome što su narod, prije devedesetak godina, skoro pa potpuno pobili. Šta znači ova komparacija između čovjeka kojeg oblikuje vjera i zvijeri koja, radi sopstvene vjere, kandžama želi rastrgati tijela i duše drugačijih od nje?
Također, u Jerusalemu Salāhuddīn se sasvim posvetio vraćanju reda, usred gužve oko masovnog povlačenja Franaka iz grada, kada je došla jedna žena Frankinja pred njega. Upitao je svog prevodioca: Šta ona želi? Odgovor je bio da je njena malena kćerka nestala usred uzburkane mase, te da ju je bezuspješno pokušavala naći. Obećao joj je Salāhuddīn, zapostavljajući sve druge probleme, da će se potruditi da joj vrati njenu nestalu kćer. Dao joj je šator u kojem će se odmoriti te je nekoga da joj, za vrijeme potrage, bude na usluzi. Nakon nekoliko sati vratili su se s kćerkom. Kada ju je majka ugledala nije se mogla suzdržati a da ne brizne u plač. Nagela se prema Salāhuddīnu pokušavajući mu poljubiti ruke. Lagahno se udaljio od nje, kazavši prevodicu: Reci joj da nas naša vjera obavezuje da budemo odgovorni čak i za životinje i palme. Pa kako tek da ne budemo odgovorni za nestalu kćer čijoj se se majci džigerica trga od tuge!
Salāhuddīn se ni u jednom trenutku nije želio odazvati zovu nabujalih gorkih uspomena. Čak ni onom, da je otac ove žene, ili možda njen brat, učestvovao sa svojim drugovima u pokolju u Jerusalemu, a u kojem je ubijeno sedamdeset hiljada žena, staraca i djece. Vidimo da se Salāhuddīn, usprkos pritisku gorkih uspomena te mnoštvu poslova i aktivnosti, posvećuje potrazi za nestalom kćerkom majke čiji je je otac, ili možda brat, okrvavio svoju oštricu mača krvlju žena muslimana i njihove djece.
Uporedite ovo s onim što su Srbi uradili, kada su ušavši trijumfalno u bosanske gradove silovali pedeset hiljada djevojaka muslimanki u jednom danu. Salāhuddīn je uložio sopstveni trud u potragu za jednom nestalom djevojčicom kršćankom, dok su Srbi opsjednuti privrženošću svojoj vjeri, u jednom danu, mučki silovali pedeset hiljada djevojaka muslimanki. Pa šta nam dokazuju ova upoređivanja između Islama i kršćanstva, zatim između Salāhuddīna, koji je završio školu Allahovog poslanika Muhammeda (s.a.w.s) i Srba, koji su ispali isti kao i Ferdinand i Izabela Aragonska.
Islam i protivnička svjedočenja
Postoji nešto što treba o ovim komparativnim svjedočanstvima reći. Ser Tomas Arnold, engleski kršćanski istraživač, je 40 godina posvetio pisanju svoje poznate knjige Pozivanje u Islam,[15] zadržavajući se na pojedinostima u vezi širenja Islama i njegovog ophođenja prema pobijeđenima tokom trinaest i po stoljeća, tj. od prvog momenta pojave Islama u kojima se krišom praktikovao, pa sve do vrhunca XX stoljeća. Svoj materijal je uzimao iz najpreciznijih izvora i spisa na koje ukazuju njegove izrazito produktivne bilješke. U ovoj svojoj knjizi on govori mnoge stvari koje nas se tiču, no zadovoljit ćemo se jednim zaključkom. On kaže: Povijest pozivanja u Islam, od njegovog početka pa sve do okončanja pisanja knjige u posljednjoj četvrtini prošlog stoljeća, ne bilježi niti jedan slučaj u kojem je nemusliman primoravan da primi Islam.[16]
Ovo nije svakakav govor, a ni uobičajeno svjedočanstvo, već je to učinak istraživanja stotina izvora i hiljada značajnih spisa o širenju Islama, a koji u sebi nosi ljudsku dimenziju u povijesti slobode izbora vjere kakvu nijedan drugi narod u svijetu, u prošlosti i sadašnjosti, nije vidio niti će u bilo kojem slučaju ikada vidjeti.
On kaže, kometarišući gore navedeno, da kontinuitet postojanja jevreja i kršćana u islamskim zemljama, čiji se broj možda i povećava, kroz trinaest i po stoljeća predstavlja dokaz o nepostojanju prisile na promjenu njihove vjeroispovijesti. Da je nad njima bila izvršena ikakva mjera prisile onda bi islamske zemlje bile u potpunosti bez jevreja i kršćana, jer znamo da vjerovanje manjine, kroz prisilno preobraćivanje, je u stanju odstraniti vjerovanje većine. Kako se tek odnosi na Islam, koji je predstavljao visoki položaj nesuporediv sa položajem jevreja i kršćana?[17]
Šta se desilo nasuprot ovome u trenucima nadmoći zapadno-kršćanskih vojnih i političkih snaga?
Područje Španije, nakon pada Granade u ruke Ferdinandovih i Izabelinih katolika, će nam dati odgovor: tokom samo nekoliko decenija španske vlasti su, uz saradnju sa Crkvom i osnivanje inkvizicijskih sudova, bile u stanju osloboditi se vidljivog prisustva muslimanske nacije. Naciju koja je brojala više od dva miliona i četiri stotine hiljada ljudi su primoravali da pređe na kršćanstvo, ode u izbjeglištvo ili bude ubijena, i to nakon jednog od najružnijih oblika mučenja i ispiranja mozgova te ljudskog unakažavanja, koji se pominju u djelima samih španskih povjesničara, a da negovorimo o arapskim povjesničarima.[18]
Ovo je dovoljno da se odgovori na jedno od pitanje: zašto je Islam mogao opstati i trajati na svakom području do kojeg stigao, vojnim ili misionarskim putem, a na području Španije nije?
To je izazov koji premašuje granice izdržljivosti, kao što to kaže savremeni britanski povjesničar Arnold Tvinbi u svom čuvenom djelu Studija o povijesti. Ako želite znati šta su to muslimani učinili radi borbe sa nedaćom i zaštite svoje egzistencije, dovoljno je da se prisjetite šta su to učinili Bosanci. U oba slučaja naći ćemo nadljudsku upornost, životinjsku tvrdoglavu upornost pri suprostavljanju neprijateljskom istrebljivanju naroda i pokušaju brisanja prostora tog istog naroda sa mape svijeta. Naši preci iz Andaluzije nisu žalili truda u protekciji sopstvene egzistencije, te su se dizali i borili, dan za danom, i opravdali Allahu (dž.š.). Na isti način su postupila i vaša braća Bosanci nasuprot cijelog zapadnog svijeta.
Neka je Allahov blagoslov i mir na poslanika Muḥammeda, njegovu časnu porodicu i vrle drugove. I na kraju svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova.
[1]Qur’ān (S: 12, Ajet: 111)
[2] ‛Imād al-Dīn Ḫalīl i Ḥasan al-Rizzū: Dalīl al-Tarīḫ wa al-Ḥaḍāra fī al-Aḥādīth al-Nabawiyya al-Sharīfa, Jordanski ured pri Svjetskoj akademiji za islamsku misao, ‛Ammān, 1991.god.
[3] Mālik ibn Nabī: Intāğ al-Mustashriqīn wa atharuhu fī al-Fikr al-Islamiyy al-Hadīth, Maktaba ‛Ammār, Kairo, 1970.god
[4] Vidi: Arnold Tvinbi: Filisṭīn Ğarīma wa Difa‛, na arapski preveo ‛Umar al-Dīrāwī, Dar al-‛Ilm li al-Malāyīn, Bejrut, 1961. god.
[5] Ovdje se može ukazati na neka djela, poput: Al-I‛lān bi al-Tawārīḫ liman Ḏamma fī al-Tārīḫ od al-Saḫāwija, Al-Shamārīḫ fī ‛ilm al-Tārīḫ od al-Suyūṭija, a uz to i Al-Muqaddima od Ibn Ḫaldūna
[6] Ovo djelo na arapski jezik preveo Muḥammad Ḫalīl al-Bāšā, al-Manshūrāt al-‛Arabiyya, Bejrut, bez godine izdanja.
[7] ‛Imād al-Dīn Ḫalīl: Al-Islām wa al-Wağh al-Āḫar li al-Fikr al-Garbiyy, Institut al-Risāla, Bejrut, 1997. god., te Qālū fī al-Islām, Rijad, 1992. godine.
[8] Helen Karer Dankos: Sovjetske nacije i države, na arapski preveo Henri ‛Abūdī, Dār al-Ṭālī‛a, Bejrut, 1979. god.
[9] Spomenuo ga je ‛Alī ibn ‛Abd al-‛Azīz u Al-Muntaḫabu s pozudanim lancem od Enesa.
[10] Naveo ga je al-Bayhaqī u djelu Ša‛b al-Īmān, te al-Suyūṭī u al-Ğami‛ al-Ṣagīr, sa slabim (daif) lancem.
[11] Sure: Fāṭir, ajet: 39; al-An‛ām, ajet: 133; al-A‛rāf, ajet: 69, 129; Yūnus, ajet: 14; al-Naml, ajet: 62; al-Nūr, ajet. 55; Hūd, ajet: 61; al-Naḥl, ajet: 12, 14; Ibrāhīm, ajet: 32,33; Ṣād, ajet: 36; Luqmān, ajet: 20; al-‛Ankebūt, ajet: 61
[12] Tārīḫ al-Yahūd fī bilād al-‛Arab fī al-Ğāhiliyya wa ṣadri al-Islām, Štamparija al-I‛timād, Kairo, 1927. god., str. 170
[13] Za više vidjeti: Muḥammad ‛Abdullah ‛Anān: Mawāqif ḥāsima fī Tārīḫ al-Islām, IV izdanje, Mu’assasa al-Ḫānğiyy, Kairo, 1962. god., str. 326-329
[14] Arapi ovaj grad zovu Quds.
[15] Prijevod i komentar dr. Ḥasan Ibrāhīm Hasana i njegovih partnera, III izdanje, Egipatska Nacionalna biblioteka, Kairo, 1971. god.
[16] Pozivanje u Islam, str. 98-99
[17] Ibid., str. 68, 70, 98-99
[18] O tragediji Moriskosa (tj. Arapa ostalih u Španiji nakon njenog gubitka) vidi: Muḥammad ‛Abdullah ‛Anān: Nihāya al-Andalus wa Tārīḫ al-‛Arab al-Munteṣirīn (četvrta knjiga iz Dawla al-Islām fī al-Andalus), IV izdanje, Maṭba‛a Miṣr, Kairo, 1958. god.
