U petak, 07. muharrema 1439. godine po Hidžri, što odgovara 27. oktobru 2017. godine, predsjednik Upravnog odbora Centra za dijalog – Vesatijja dr. Mustafa Cerić je održao govor/predavanje na Tribini u Jablanici, koju je organiziralo udruženje “Mladi muslimani”.

Tekst predavanja donosimo u nastavku:

Uvod

Draga braćo i sestre,

Zahvaljujem se bratu Mehi Deliji što me je pozvao na ovu tradicionalnu jablaničku tribunu “Mladih muslimana” da govorim o liku i djelu bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića, rahmetli, povodom četrnaeste godišnjice od njegovog preselenja na Ahiret.

Sâm sam izabrao ovu temu: Alija Izetbegović: moralni uzor i politički učitelj.

Uradio sam to zato što mislim da smo mi Bošnjaci/Bosanci danas u oskudici moralne vrline i političke dscipline. Utjeha je, možda, što u toj oskudici nismo sami. Očito je da je danas cijeli svijet u stanju moralne krize i političkog ludila. Uobičajene moralne vrline ili vrijednosti, kao tradicionalni moralni običaji su poremećeni, a politička misao, kao naučna disciplina, je obezvrijeđena. U moralnom smislu sve je postalo dozvoljeno, čak poželjno, ako je to lični “fun” (“zabava”) pojedinca, koji se poziva na svoju “prirodnu” strast kao legitimno pravo da krši ili ruši tradicionalna pravila o ljudskoj porodici ili zajednici, dok se u političkom smislu makijavelistička ideja o tome da “cilj opravdava sredstvo” te da “vjerski moral i politika nemaju i ne mogu imati nikakvih dodirnih tačaka”, naturalizira kao normalna politička misao.

Naravno, izopačena moralna shvaćanja i nerazumno političko ponašanje nisu nove pojave. Obje te pojave su primjetne u povijesti. No, ono što ovo naše vrijeme čini drugačijim od svih dosadašnjih povijesnih vremena jeste moć i sila koju današnji čovjek posjeduje. Čovjek danas posjeduje razornu nuklearnu silu, koja je toliko narasla i toliko se umnožila u svijetu da niko više ne zna tačno ni kolika je njen stvarni obim ni koliki je njen broj. Pa, kad se uzme u obzir i treća makijavelistička teza o tome da “pravo počiva na sili”, onda, zaista, imamo razlog da budemo zabrinuti i da se pitamo: kuda ide ovaj svijet?

U takvim okolnostima smatrao sam da je primjereno da nam godišnjica Alijine smrti bude povod da u njegovom liku i djelu tražimo moralni “uzor” i političku “pamet”. Jer, kao što primjećuje Ayn Rand: – Čovjek je jedina živa vrsta koja je u stanju da bude svoj vlastiti uništitelj – i to je način na koji je čovjek djelovao kroz većinu svoje povijest. Ljudi koji pokušavaju ostati u životu ne putem razuma, već putem sile, pokušavaju živjeti metodom životinja. Ni život ni sreća ne mogu se ostvariti na način iracionalnog hira. I baš kao što je čovjek slobodan da živi na bilo koji nasumičan način, kao parazit, prosijak ili pljačkaš, ali nije slobodan da uspije u tome iznad dometa trenutka – tako isto čovjek je slobodan da traži svoju sreću u bilo kojoj iracionalnoj podvali, hiru, zabludi i bilo kojoj ludosti, bježeći od stvarnosti, ali čovjek nije slobodan da uspije u tome iznad dometa trenutaka, niti da izbjegne posljedice svega toga (završen citat).

* No, prije nego otvorim ovu temu, dozvolite mi da vam ispričam jednu priču. Naime, sin je pitao babu da mu kaže šta je prava vrijednost života. Babo mu reče da uzme jedan dragi kamen i da ode na pijacu s tim kad ga bude neko pitao: –
Pošto je kamen? da mu ništa ne govori, već samo da mu pokaže dva prsta u obliku svova “V”.

Tako i bijaše. Kad upita jedan čovjek na pijaci pošto je dragi kamen, sin mu pokaza dva prsta u obliku slova “V”, a potencijalni kupac iz toga zaključi da je cijena dva dolora. Sin nije prodao dragi kamen, već se vratio babi da mu kaže da mu je na pijaci nuđeno dva dolara za dragi kamen. Kad je to čuo, babo reče sinu da ode u jedan muzej i da tamo ponudi dragi kamen na isti način. Kad ga direktor muzeja upita: – Pošto je kamen? sin pokaza dva prsta u obliku slova “V”, na što mu direktor muzeja ponudi dvjesto dolara. Sin se opet vrati s kamenom kući i onda mu babo reče da ode kod prodavca darogocijenog kamena da mu ponudi ovaj dragi kamen. Kad je prodavac dragog kamena vidio o čemu se radi, uzviknuo je -Pa ovo je neviđena vrijednost, pošto ga prodaješ? Sin uradi isto kao na pijaci i u muzeju: pokaza dva prsta u obliku slova “V”. Na to će a prodavac dragocjenog kamenu – Znači cijena ovog dragocjenog kamena je dvjesto hiljada dolara. Sin je bio nemalo iznenađen tom ocjenom pa se vratio babi veoma uzbuđen. Na što mu babo reče: – Sine moj, pitao si me šta je to vrijednost života. Htio sam da to naučiš na ovaj način, htio sam da shavtiš da vrijednost života ovisi o tome s kim si i gdje se krećeš. Ako si na pijaci vrijednost tvog života ima cijenu pijace, ako si u muzeju, život tvoj ima muzejsku cijenu, a ako si među dragim kamenjem, odnosno među ljudima od moralne vrline i pošetenja i vrijednost tvoga života ima tu visku cijenu.

Ja se večeras osjećam da sam došao da predstavim dragulj u liku i djelu Alije Izetbegovića ljudima koji znaju vrijednost te vrste dragulja, odnosno znaju da ta vrsta ljudskih, moralnih i političkih dragulja ima visoko cijenu.

 

I
Moralna vrlina

Ako kažemo da je pojam morala ili moralnosti izveden iz latinskog jezika, od imenice Mos (gen. Moris), koja ima isto značenje kao i grčki etos, što znači običaj, ponašanje i vladanje, onda nam ostaje da definiramo pojam “uzor “ ili “uzoriti”. “Uzor” ili “urnek” ili “usva hasaneh” znači riječ ili djelo koje vrijedi kao mjera vrijednosti, koje drugi nastoje dostignuti, kao ideal: moralni, književni, politički itd. Odmah da kažem, posljedni Allahov Vjesnik Muhammed, a.s., je neupitni i neuporedivi “uzor” (“usve hasane”), pa, stoga, to ne treba miješati sa “uzorom”, o kojem mi ovdje govorimo, a to je moralni uzor rahmetli Alije, za kojeg možemo kazati da je “uzoriti” u smislu da ga možemo slijediti nakon što nam je pokazao i dokazao da u je u svom srcu nosio i jezikom to očitovao dva šehadeta, a to su šehadet da je Bog Jedan i šehadet da je Muhammed Njegov pokornik i posljednji, koji je ostavio iza sebe riječi i djela, kao mjeru vrijednosti, koje musliman nastoji dostignuti, kao moralni ideal, ideal kojeg je rahmetli Alija isto tako nastojao doseći pa zato mislimo da nam može biti moralni uzor na svoj način.

Nadalje, treba razlikovati moralnu od intelektualne vrline. Moralna vrlina se očituje kroz hrabrost, umjerenost, slobodoumnost i nesebičnost, dok se intelektualna vrlina iskazuje kroz mudrost, koja upravlja etičkim ponašanjem i razumijevanjem, koje se izražava u znanstvenom natjecanju u dobru za korist ljudi po uzoru na hadis Allahovog Poslanika, u kojem se kaže: – Nabolji su oni ljudi koji koriste drugim ljudima! Bez dvojbe, rahmetli Alija je imao obje ove vrline: moralnu i intelektualnu. Njegova intelektualna vrlina očitovala se najviše kroz njegovu knjigu “Islam između istoka i zapada”. Naime, rahmetli Alija u ovoj knjizi nije pokazao samo mudrost, već i vrlo uvjerljivu natjecanjno-umnu sposobnost u smislu da je ponudio svoju orginalnu ideju o “integralnom dualizmu” svijeta i čovjeka, a to znači postojanje duha i materije. Prema ovoj tezi sve što se ima reći o svijetu i čovjeku treba posmatrati u kontekstu duha i materije: – Ako bi postojala samo materija, materijalizam bi bio jedina konsekventna filozofija, a religija bi bila potpuno bespredmetna. Obrnuto, ako postoji duh, onda postoji i čovjek, a život bio bi besmislen bez jednog oblika religije ili morala. Islam je ime za jedan princip jedinstva duha i materije čiji je najviši oblik ljudski život. Čovjekov život je dosljedan samome sebi, ako istovremeno ostvaruje humani koncept, ne odbacujući, nego čak potvrđujući sve zoološke pretpostavke egzistencije. Svi čovjekovi promašaji u suštini se svode ili na religiozno odbijanje čovjekovog biološkog života, ili na materijalističku negaciju čovjeka (završen citat).

Naizgled ništa novo, ali kad se čita ova Alijina knjiga imate dojam da je sve novo, jer su Alijine idje toliko svježe da nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, već u svakome bude nove ideje, koje mu prije toga nisu padale na pamet.

Alijine moralne vrline nisu bile samo teorijske, kao što ih je sam naznačio u svojoj svojevrsnoj ispovijesnoj knjizi “Moj bijeg u slobodu”, već su one bile i praktične na način da o njima mi možemo danas serbes svjedočiti. Inače, duga je lista moralnih vrlina, naročito u sufijskoj literaturi, poput: hrabrosti, mudrosti, izdržljovosti, širokogrudnosti, nesebičnosti, vjernosti, dosljednosti, duhovnosti, empatije, entuzijazama, gostoprimljivosti, zahvalnosti, iskrenosti, istinitoljubivosti, ljubavi, milosrđa, čednosti, misaonosti, nade, nenasilja, odanosti, odgovornosti, optimizama, osjećajnosti, pažnje, povjerenja, poslušnosti, poštenja, pravednosti, prijateljstva, razboritosti, razumjevanja, savjesti, samopouzdanja, samosvijesti, suosećanja, saradnje, skromnosti, uzdržljivosti, umjerenosti, časti, čestitosti, čovjekoljublje…

Od svih ovih moralnih vrlina, koje nipošto nisu konačne, ja sam uzeo četiri, kao najkarakterističnije Alijine moralne vrline, o kojima večeras želim progovoriti.

Prvo, Alijina vrlina hrabrosti, kojoj dajem prednost u odnosu na vrlinu mudrosti zato što mudrost ponekad može da obeshrabri čovjeka da mijenja svijet, poput onog Bernad Šoovog zapažanja da “razuman, što će reći mudar, čovjek se prilagođava svijetu: nerazuman čovjek je uporan da mijenja svijet prema sebi. Stoga, sav progres ovisi o nerazumnom čovjeku”.

Dakako, hrabrost je bila napisati “Islamsku deklaraciju” u sjeni komunističke ili ateističke vlasti; hrabrost je bila 1991. god. izaći i reći: ”Ovo nije naš rat (u Hrvatskoj)! Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat’’; hrabrost je bila reći: “Spreman sam žrtvovati mir za nezavisnost”; hrabrost je bila odgovoriti Karadžiću: “Muslimanski narod neće nestati”, a to je značilo da muslimanski narod, tj., Bošnjake/Bosance Karadžićeva prijetnja da mogu nestati zato što se ne mogu braniti ako dođe do rata u Bosni, nije uplašila ili obeshrabrila; hrabrost je bila izdržati sve te ratne i poratne pritiske, kao što i sam Alija kaže: “Kada sve proživiš i izdržiš, kada se nakon stotinu pokleknuća ponovno podigneš, kada se odrekneš lažne nade i utjehe i stisneš zube da bi otvoreno pogledao istini u oči, tada shvatiš da je sav smisao života u borbi protiv zla.” Dakle, jedna od najvećih Alijinih vrlina je upravo ta što je bio potpuno svijestan da je njegov život posvećen borbi protiv zla, a to je, u stvari, značilo da je njegov život bio posvećen borbi za istinu i pravdu.

Druga Alijina vrlina je bila mudrost, koja je ponekad bila u sjeni njegove hrabrosti u smislu da su neki pomišljali da nije bilo mudro pisati “Islamsku deklaraciju” pod komunističkom vlašću; da nije bilo mudro zagovarati referendum o bosanskoj nezavisnosti; da nije bilo mudro izazivati JNA da bosanski momci neće ići u rat protiv Hrvatski, iako je to Tuđman potpuno pogrešno shvatio zato što je bio moralno pokvaren i politički ograničen; da nije bilo mudro suprostavit se JNA-a, kao trećoj vojnoj sili u Europi. Možda to i nije bilo sve mudro, kao što Bernard Šow veli da se “razumni”, odnosno mudri, ljudi prilagođavaju svijetu, dok “nerazumni”, odnosno hrabri, ljudi svijet prilagođavaju svojim potrebama, a sloboda je jedna od najvećih ljudskih potreba. Zbog toga je rahmetli Alije i pobjegao u slobodu, tj. u mali zatvor, jer nije mogao podnijeti život u velikom zatvoru, gdje bi morao patiti od neslobode njegove slobodne savjesti. Dakle, mudrost je velika vrlina, kao što se kaže u i Čanom Kur’anu: (يُؤْتِي الْحِكْمَةَ مَن يَشَاءُ ۚ وَمَن يُؤْتَ الْحِكْمَةَ فَقَدْ أُوتِيَ خَيْرًا كَثِيرًا ۗ وَمَا يَذَّكَّرُ إِلَّا أُولُو الْأَلْبَابِ) (269) – Allah daje mudrost kome hoće, a onaj kome bude data mudrost, dato mu je veliko dobro, kojeg su svjesni samo oni koji pamet imaju (Kur’an, 2:269). Ali, mudrost bez hrabrosti ne ostvaruje svoju puninu, kao što ni hrabrost bez mudrosti ponekad ne ispunjava svoju veličinu. Zato je spoj hrabrosti i mudrosti najbolja vrlina. Alija je imao taj spoj, mada mi se čini da u odnosu između “hrabrosti” i “mudrosti”, hrabrost je kod njega imala izvjesnu prednost, hrabrost koju je Alija znao u datom trenutko začini svojom mudrošću, što je, svakako, najbolja kombinacija njegove ličnosti u smislu moralne vrline.

Treća Alijina vrlina bila je izdržljivost, koja ima veze sa hrabrošću i mudrošću, ali se ipak razlikuje u smislu osobnog sabura ili stpljenja. Alija, rahmetli, je imao snage da otrpi takve udarce, koje neki drugi ne bi nikako izdražali. Alijina vrlina izdržljivosti je najbliža njegovoj vrlini tolerancije prema onima koji su mu učinili nepravdu, koju je podnio u vrijeme komunizma. Alija nije bio osvetnik, što su mu mnogi iz njegovog užeg okruženja prigovarali. Oni su tražili da prema bivšim komunistima bude rigorozniji, tražili su da se provede istraga ili lustracija protiv obaještajaca u komunizmu, ali Alija nije želio to učiniti, ne zato što nije osjetio nepravdu na vlastitoj koži, već zato što je vjerovao da je moguće postići neku vrstu pomirenja i dati priliku tim ljudima da u novim okolnostima pokažu u dokažu svoj bosanski patriotizam. Koliko je to bilo pametno (mudro) pokazat će vrijeme, ili je već pokazlo, na način da tu Alijinu vrlinu bivši komunisti nisu baš adekvatno vrednovali.

Alijina četvrta vrlina na koju želim skrenuti vašu pažnju je njegova širokogrudnost, koja ima veze s njegovom vrlinom izdržljivošću, ali i koja ima jednu posebnost, a to je njegova široka demokratičnost, koja je ponekad bila i preširoka. No, ono što mene posebno dojmi u sklopu ove Alijine vrline je njegova istinoljubivost i odbojnost prema dvoličnosti. Mislim da je od svih poroka u moralnom, odnosno nemaoralnom smislu, rahmetli Alija najviše prezirao porok dvoličnosti, ulizištva i podaništva. On jednostavno nije podnosio dvoličnjake, ulizice i podanike, iako je bio svjestan da vlast – bilo koja vlast pa i njegova nije mogla biti slobodna od tih ljudi. Oni su naprosto potrošno gorivo svake vlasti. Oni su služili ili posluživali i Aliju rahmetli, ali on nije bio u njihovoj službi bar onoliko koliko je mogao da to izbjegne a da ne naruši vlast, koja je za Aliju rahmetli bila preteško breme, kojeg se on nije mogao osloboditi ni zadnje minute, u kojoj je, kao što nam se prenosi u jednom rivajetu, ostavio Bosnu u amanet osobno Redžepu Tajjibu Erdoganu, predsjedniku Republike Turske.

To bi, dakle, bile četiri Alijine moralne vrline: hrabrost, mudrost, izdržljivost i širokogrudnost, koje nipošto nisu jedine, već ogledne. O njegovim drugim moralnim vrlinama, možda, nekom drugom prilikom.

Evo nekoliko Alijinih misli iz kojih je mogući prepoznati i neke druge njegove moralne vrline:

– Moj um stalno se koleba i pita, ali moje srce je uvijek bilo i ostalo na strani vjere. Moji trenuci sreće su bili oni u kojima su se moj um i moje srce slagali. (prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)

– Neodgovorno je zamajavati narod lijepim a nerealnim pričama. Grijeh je gladnom čovjeku pričati o lijepim jelima ako ga nećete nahraniti. Te priče su poput saharina: slade ali ne hrane.” (Članak “Jedina vrsta ljudi koju mrzim su izdajice”, BH Dani, 13. oktobar, 2000.)

– Ostani uspravan. Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda? Kojim god putem da kreneš na kraju čeka smrt. I sve se završava propašću. I ti ćeš umrijeti. I ovaj svijet će umrijeti. Zato ostani uspravan.” (10. oktobra 2001. godine, dok je bio hospitaliziran u KCUS-u, napisao je pjesmu “Poruka sebi” – Alija Izetbegović)

– Nema, dakle, laičkog načela. Država treba biti izraz i podržavati moralne koncepte religije.” (Islamska deklaracija)

– Pitanje je, treba li mijenjati društvene ustanove ili ljudska srca? Jedini pravi odgovor je oboje. Ipak, od čega početi? Od srca naravno, ako je to moguće i ako znate kako.” (prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)

 

II
Politički učitelj 

Politika se obično definira kao: “umijeće mogućeg”. No, ja mislim, da je prava definicija politike: “umijeće nemogućeg”. Jer, ono što je moguće ne traži veliko umjeće. Zapravo, ono što je nemoguće traži umjeće da postane moguće. Upravo u tome vidim političku genijalnost rahmetli Alije. Alija je od nemoguće bosanske situacije za odbranu od srpsko-crnogorske i hrvatske agresije napravio odbranu Bosne mogućom u političkom, medijskom, diplomatskom, i, nada sve, vojnom pogledu. Po tome je Alija politički učitelj zato što je uspio da od nemoguće situacije napravi situaciju mogućom.

Stoga, na primjeru političke genijalnosti rahmetli Alije treba mijenjati definiciju politike u smislu da je politika “umjeće da se nemoguća situacija učini mogućom”. Ali, ne samo po tome. Alija je politički učitelj, posebno nama Bošnjacima/Bosancima, i po tome što je znao da se poistovjeti s dušom i srcem svoga naroda, jednostavno zano je da “liči na svoj narod”, koji je u njegovim riječima i njegovom političkom ponašanju imao osjećaj da prenosi njegova osjećanja, njegove misli i riječi. Alija je bio velik zato što je bio običan i svakom dostupan, a bio je običan i svakom dostupan zato što je bio velik.

Zasigurno, pojava Alijinog političkog lika na svjetskoj sceni bio je presedan. Alija je jedan od rijetkih političara u postkomunističom dobu, zajedno sa češkim predsjednikom Havelom, koji nije bio opterećen političkim navikama iz komunizma. Zbog toga, Alija rahmetli nije bio tipični političar, ali je zano o politici više nego mnogi političari, koji su život proveli u politici. Alija nije bio ni klasični ‘alim, ali je znao duh islama više, nego mnogi ‘alimi. Alija rahmetli je bio jedinstven i po svojim moralnim vrlinama i po svojim političkim pogledima.

I baš zato što je iza sebe imao relativno mali narod i državu, Alijin lik i djelo se prelio iz tog malog bosanskog korita i razlio se po svijetu, naročito u muslimanskom svijetu, koji je u Alijinom političkom liku i djelu prepoznao novu ili osvježavajuću misao i praksu. Zbog toga, lik i djelo Alije Izetbegovića se više cijeni u svijetu negu u njegovoj Bosni. Ali, to je, zapravo, sudbina svih velikih ljudi, svih Božjih poslanika, koji nisu, gotovo svi do jednoga, mogli raširiti Božju poruku u svom rodnom mjestu, već su morali činiti hidžru da bi spasili Božju objavu.

Ovdje ću navesti nekoliko Alijinih citata, koji imaju poruku političkog učitelja nacije:

– Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem. (Govor u sarajevskoj Zetri, 2.10.2002.)

– Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.

– A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno. (prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)

– Ako hoćemo Bosnu i Hercegovinu onda ne smijemo previše podcrtavati nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Trebamo pokušati da budemo ako je moguće Bosanci ubuduće što više, ne zaboravljajući naravno nikada ono što smo, ne zaboravljajući svoje tradicije. Nitko ne treba da zaboravlja svoje tradicije i nigdje nije uvjet da budete dobar Bosanac, da zaboravite svoje tradicije. Upravo obrnuto stoji stvar. Svako treba da njeguje svoje tradicije ali i da njeguje jedan ideal bosanske države.

– Lično imam snažno bošnjačko nacionalno i snažno islamsko vjersko osjećanje i to mi ne smeta da se istovremeno osjećam velikim Bosancem. Ja sam tu dilemu u sebi razriješio, mnogi izgleda nisu.

 

III

Ne bismo bili uvjerljivi ako ne bismo spomenuli i neke manjkavosti kod rahmetli Alije, koje su izraz njegove obične ljudske naravi, jer od ljudi samo su Božji Poslanici imali svojstvo nepogrešivosti (‘ismet). No, Alijine manjkavosti su bile više izraz okolnosti nego loše namjere u smislu da nije uspjevao završiti neke važne poslove oko vjere nacije i države. Mogao je, ali mu se nije dalo da donese državni zakon o povratu vakufa Islamskoj zajednici; mogao, ali mu se nije dalo da ustanovi nacionalne institucije Bošnjaka, poput Bošnjačke akademije nauke i umjetnosti; mogao je, ali mu se nije dalo da ostavi jasniji testament oko vođenja političke stranke, koja je nakon njegove smrti izgubila onaj politički i moralni kredibilitet, kojeg je imala za vrijeme njegovog života. Pretpostavljam da je rahmetli Alija pred kraj svoga života bio toliko umoran da nije imao više snage da se bavi krupnim nacionalnim i državnim pitanjima. Zato je i govorio: – “Kada izgubim razloge da živim, umrijeću”.

 

IV

Koliko ima danas Alijinog morala i Alijine politike u Bosni? To je pravo pitanje za nas ovdje i sada. Nažalost, odgovor na to pitanje je porazan, jer, priznajmo, nismo ni hrabri, ni mudri, ni izdržljivi ni širokogrudni, kao što je Alija bio. A politički nismo ni vidoviti, ni budni, ni jedinstveni… Mi ne ličimo na naš narod i nismo mu dostupni, kao što mu je Alia bio dostupan.

Nemoj da se bojimo ovih ocjena o sebi, ocjena koje nisu prolazne, već moramo Alijinu moralnu i političku knjigu pažljivo čitati da bismo ispit položili, ispit koji ništa manje nije težak, kao što je bio i u Alijino vrijemo osim što smo mi u prednosti u odnosu na Aliju rahmetli, a to je da imamo pred sobom njegovo iskustvo, imamo njegove intelektualne i moralne vrline, imamo njegove političke lekcije, iz kojih možemo mnogo taga naučiti, a što Alije nije imao kad je izlazio na ispit u ime svog naroda i države pred cijeli svijet.

Naravno, najlakše je kritikovati. Najlakše je biti general nakon bitke, ali najlakše je i reći da me se ništa ne tiče. Ni jedan savjestan i odgovoran Bošnjak/Bosanac nema pravo razmišljati na način da kaže da ga se ništa ne tiče, ali isto tako nijedan Bošnjak/Bosanac nema pravo monopola na vjeru, naciju, državu, na našu zajedničku bosansku sudbinu. O tome da niko jedan i niko sam ne može riješuiti našu bosansku zgonetku, već svi moramo biti na okupu kad se radi o našoj vjerskoj, nacionalnoj i državnoj sudbini, najbolje govori rahmetli Alija, pa poslušajmo:

– Dozvolite da se ne složim sa mišljenjem da sam ja toliko važan za odbranu, pa i opstanak bošnjačkog naroda. Bilo bi loše da je to tako, ali, hvala Bogu, nije. Hiljade ljudi se bori, lakše im je sa mnom, kao što je meni lakše sa njima, ali oni bi se borili i bez mene i nastavit će se boriti i raditi kada ja odem. Uvjerio sam se u to u oktobru 1992. kada sam prvi put prošao uzduž i poprijeko Bosnu u kojoj je bijesnio rat. Ponovio sam taj obilazak dva mjeseca kasnije, u decembru iste godine. Došao sam u jedan Gradačac, koji je već bio odbranjen i koji će biti konačno odbranjen u bici što će se voditi u novembru 1992., kada smo napravili hršum. Šta sam im ja i ljudi oko mene u Sarajevu pomogli u tome? Nismo mnogo. Pomogli smo im utoliko što smo prije početka rata organizirali narod i pripremili nešto oružja, nažalost ne mnogo, i što smo im negdje ujesen, a prije ove odlučne bitke u novembru, dostavili nešto oružja protiv oklopa. Sve drugo odradili su oni sami, na osnovu lične inicijative, organizirajući i pomoć iz svoje dijaspore u Evropi. U ovome su pokazali veliku mjeru samostalnosti, snalažljivosti i mašte. Sjetite se onoga oklopnog voza kada su ga borci Gradačca namamili i uništili. Nije to bila naša ideja, bilo je to i u zamisli i u izvedbi njihovo djelo.. (iz knjige “Armija Bosne i Hercegovine”).

A sad poslušajte i ovu važnu Alijinu poruku i pouku: Gurajte te ljude iz stranke. I, kada je riječ o otvaranju stranke (otvaranju SDA prema novim članovima), nemojte ostavljati toliko vrata otvorena da nam se i nepošteni ne bi uvukli unutra. Mislim da u tom pravcu nismo imali kriterija, i opravdano nas nekada ruže, kritikuju, pokušavaju da ubiru političke poene, pa kažu da je taj i taj čovjek u SDA. (govor Alije Izetbegovića, 12. januar 1994.)

 

Hvala na pažnji!

I neka vas Allah čuva!

Amin!